ČUDESNO DJEČJE CARSTVO!
"If you can dream it,
you can do it"
~ MACA PAPUČARICA ~ Ela Peroci
U malom selu su malene kućice i u svakoj ima djece u šarenim košuljicama sa crvenim i plavim papučicama na nogama. U tom selu vlada lijepi red. Sve kuće su bijele, svi krovovi na kućama crveni, svi prozori zelenih kapaka. Dvorišta su očišćena i cesta je ravna. Sve je u najljepšem redu, samo su djeca neuredna. Navečer prije spavanja, nitko ne sprema papučice. Narednog dana traže ih pod stolom, iza peći, na stepenicama, u kolicima, među drvećem, u džepu očeva kaputa i poslije dugog traženja nađu jednu papuču u kuhinji, drugu u sobi. Jadnog jutra kada su već u svim kućama, u malom selu spremali doručak i djeca se budila, mali Ivica je uzalud tražio svoje papuče.
- Mama, gdje su moje papuče? - pitao je.
- Ako ih nisi spremio sinoć, odnijela ih je maca - odgovorila je mama.
- Mama, gdje su moje papuče? - vikala je Slavica u susjednoj kući.
- Ako ih nisi sinoć spremila, odnijela ih je maca. - rekla je mama.
- Mama, gdje su moje papuče? - pitao je Tončić u trećoj kući.
- Maca ti ih je odnijela, jer ih nikad ne spremaš! - odgovorila je mama.
- Mama, gdje su moje papuče? - upitala je Tonka.
- Maca ih je odnijela. - odgovorila je mama.
Cijelo selo je mirisalo na slatku kavu, a djeca su bila gladna. Bosi su posjedali za stol, napili se tople kave, a zatim je Ivan stao na prag kuće i zavikao preko ceste:
- Slavice, dođi k meni!
Slavica je potrčala na prag i rekla:
- Rado bih došla k tebi, ali ne mogu. Maca mi je odnijela papuče.
- Tončiću! - zvali su Ivica i Slavica - Dođi k nama!
Tončić je također dotrčao na prag kuće i odgovorio:
- Maca mi je odnijela papuče!
I Tonka je došla bosa na kućni prag. I njoj je maca odnijela papuče. U svim kućama su otvarali vrata i sva djeca su na prag dolazila bosa.
- Maca mi je odnijela papuče! - govorili su jedno drugom.
Skakutali su s jedne noge na drugu, jer im je bilo hladno. Ubrzo je zasjelo sunce i djeci je bilo toplo. Bosi i u šarenim košuljicama otišli su na cestu.
Pitali su se:
- Kuda je maca odnijela naše papuče?
- Potražimo Macin dom. - rekao je mali Jure.
Otišli su. Sišli su sa ceste i išli po rosnoj travi. Stigli su do šume i išli sve dalje, dalje. Išli su po mahovini, slušali pjevanje ptica između granja, tražili Macin dom. Usred šume našli su bijelu kućicu sa crvenim krovom. Prozori su bili puni ruža, a na vratima je bio natpis -
MACA PAPUČARICA
Maca je čula djecu i otvorila im vrata.
- Draga djeco, što želite?
- Papuče! - molila su djeca.
Sve ih je pozvala u kućicu. U kućici su bile police, a na policama plave i crvene papučice. Kakav red je bio u kućici! Djeca su se divila.
- Neka svatko uzme svoje papuče. - rekla je Maca Papučarica.
Ali to nije bilo lako. Papučice su bile očišćene i zakrpane. Sva istrgnuta dugmad bila su ponovo prišivena. Djeca su ih jedva prepoznala. Luka, najmanji od sve djece nije pronašao svoje papučice i bio je jako tužan.
- Kad padne snijeg, sašit ću ti nove papučice! - obećala mu je.
To su čula i druga djeca. Svi su se okrenuli i molili:
- I meni! I meni!
Maca Papučarica im je mahnula rukom i rekla:
- I vama ću ih sašiti!
Zatvorila je kućicu i promatrala kroz prozor kako djeca u šarenim košuljicama, u crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Luka. Luki će sašiti najtoplije papučice preko gležnjeva. Ivici takve da će ih moći nositi kad radi gimnastiku. Papučice male Slavice biti će lijepe kao mamine. Tončiću koji gubi svako dugme, moram sašiti papučice bez dugmadi. A drugoj djeci? Svakome onakve kakve najviše želi. Eh, tako ću svima ugoditi! - razmišljala je Maca Papučarica kad je gledala za njima. Zatim je zatvorila prozor i zaspala. Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Postavit će ih zečjom kožom da budu mekše.
Tko zna hoće li ih djeca spremati prije spavanja?
PRIČA ZA LAKU NOĆ
- Kako bi bilo da sjednemo na klupu i čekamo da izađe Mjesec? - pitam svoga medu.
- Može! Ti sjedni, a ja ću leći. Tako mi je udobnije.
- Evo, vidš li ga tamo gore? Kako je samo tanak!
- Hu-huu! Čemu tolika galama? Ta Mjesec izlazi svake večeri! Osim toga, jedan pliva i u bunaru.
- Draga sovice, Mjesec ne pliva u bunaru. To je samo Mjesečev odraz na vodi.
- Hu-huuu! Otkad su to djeca pametnija od sova?
- To je zato što djeca idu u vrtić, a sove cijeli dan prespavaju na grani.
- Ako si se nagledao Mjeseca, idemo poželjeti našim prijateljima laku noć - predloži medo.
- Drage ovčice, jeste li umorne?
- Beee, jasno da smo umorne. Cijeli dan smo hodale livadom i pasle travu. Više ne možemo stajati na nogama.
- A ja sam skakala gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje.... - javi se najmanja ovčica.
- Što si ti radila, kokice?
- Učila sam svoje piliće gdje se mogu iščeprkati najdeblji crvi.
- Lijepo mi spavajte, drage ovčice. Laku noć, kokice!
- Sada idemo pozdraviti ptice. I one su sigurno već umorne kao i ja. Pitaj ih što su danas radile - predloži medo.
- Ptičice, gdje ste sve bile danas?
- Ja sam se šetao tržnicom. Tamo uvijek ima ukusnih poslastica - javi se golub -Najviše volim kukuruz i pšenicu.
- A meni su dobre i mrvice kruha - zacvrkuće vrabac.
- Ja sam cijeli dan lovila komarce - doda lastavica. - Bilo je jako zabavno.
- Lijepo mi spavajte, ptičice!
- Otpjevat ću vam svoju najljepšu pjesmu za laku noć - kaže sjenica.
- Moramo svratiti i do konja. Tko zna što je on danas radio! - radoznao je medo.
- Konjiću, jesi li umoran?
- Oh, jako sam umoran. Danas sam vukao puna kola sijena s livade.
- Da, da, to je jako teško. Zaslužio si kocku šećera.
- Hvala ti! Sada ću slatko zaspati.
- Možemo li sutra malo jahati?
- Svakako! Napravit ćemo veliki krug oko kuće, a možda ćemo i juriti livadom i preskakivati ograde.
- Ja se to ne bih usudio - javi se medo - Dok ti budeš jahao, ja ću drijemati na suncu.
- Laku noć, konjiću! Lijepo sanjaj!
- Muuuu! Zar meni nećete poželjeti laku noć?
- Ne ljuti se, kravice. Baš smo se spremali do tebe. Što si ti danas radila?
- Pasla sam svježu travu da mi mlijeko bude zdravo i slatko.
- Hvala ti! Večeras ću popiti dvije šalice, a prije vrtića ću pojesti pun tanjur sira i vrhnja.
- Ku-ku-ri-kuuu! - zakriješti pijetao. - Vrijeme je za spavanje.
- Slažem se s tobom - potvrdi medo. - Uvijek je vrijeme za spavanje.
- Ku-ku-ri-kuuu! Sve kokice u kokošinjac! Mogla bi naići lisica.
- Slatko spavajte, dragi moji! Vidimo se sutra!
- A da i mi odemo na spavanje? Nismo valjda sove da probdijemo cijelu noć na stablu! - ljutito će moj medo.
- Dobro, pospanko! Idemo!
Popio sam dvije šalice mlijeka kao što sam obećao kravici, oprao sam zube i legao u krevet. Medo je odmah zaspao, a meni je mama čitala priču o Mjesečuljku. Znate li tu priču? Ne znate? Evo, ispričat ću vam je:
Mjesečuljak je zeleni patuljčić koji stanujena Mjesecu. Kad djeca zaspu, Mjesečuljak sipa na njih snove. Ako su bili dobri, sanjat će lijepe snove. Ako su bili zločesti, Mjesečuljak će im dati ružan san, pa će se cijelu noć prevrtati po krevetu.
Nadam se da će mi Mjesečuljak noćas dati lijep san.
Tek što sam sklopio oči, netko mi pokuca na prozor. Otvorim oči i pogledam. Je li to san ili doista vidim Mjesečuljka?
Otvorim prozor, a Mjesečuljak veli:
- Dobra večer! Stanuje li možda ovdje jedan medo?
- Da, spava sa mnom u krevetu.
- Krasno! Onda sam pogodio pravu adresu. Molim te, reci mu da ga je pozdravio ujak sa Sjevernoga pola.
- Zar si bio na Sjevernome polu?
- Naravno! I na sjevernom i na južnom, na istoku i na zapadu. Svake noći obiđem cijelu zemaljsku kuglu noseći djeci snove.
- Kakav si san donio meni?
- Oh, oprosti, nemam više ni jedan san.
- Kako to?
- Zapela mi je vreća za dimnjak.
- Kakva vreća?
- Vreća sa snovima.
- Zar držiš snove u vreći?
- Jasno! Zar si mislio da ih držim u džepu?
- Zapravo nisam ništa mislio, ali drago mije što sam saznao nešto novo. I, što ćeš sada?
- Pa, budući da su mi snovi iscurili iz vreće, noćas više nema posla. Idem i ja spavati.
- Želim ti laku noć! Svrati opet sutra!
- Laku noć, maleni! Za tebe ću sačuvati najljepši san.
Bila jednom jedna žena koja je jako voljela djecu, ali eto...nije mogla imati djece mada ih je svim srcem željela.
Jednom tako ugosti ona jednu ubogu staricu, a ova čuvši šta ljubaznu domaćicu mori reče: " Ti si plemenita i dobra žena i zato ću ti pomoći. Evo uzmi ovo zrno ječma, stavi ga u lonac za cvijeće i zalij, pa ćeš vidjeti što će se dogoditi".
Žena zahvali i čim starica ode, brzo učini kako joj je rekla.
Tek što je posadila zrno i zalila, iz zemlje niče prekrasan cvijet, a kad se otvorio pupoljak na dnu cvjetne čaške žena ugleda ljupku plavokosu djevojčicu.
Kako nije bila veća od palca, od milja je prozva Palčicom.
Kolijevku joj žena napravi od orahove ljuske, jastuk od plavih ljubičica, a pokrivač od latica bijele ruže.
Tu je spavala noću, a danju se igrala na stolu na kojem je njena mati šila i uz to pjevala tako umilnim glasom da je bilo divota slušati.
Jedne noći dok je Palčica spavala, kroz otvoren prozor uleti ružna žaba krastača.
"Oh, kako je lijepa, evo krasne ženice za mog sina", pomisli žaba i dohvati orahovu ljusku i nestade s Palčicom u vrtu.
Zaustavi se tek u jednoj bari prekrivenoj žabokrečinom, na obali široke rijeke.Tamo je stara krastača živjela sa svojim sinom koji je bio ružan poput nje.
"Kva-kva-kvak! Kre-kre-kre!", zakreketa žabac kad ugleda Palčicu.
"Ne viči toliko, probudit ćeš je" opomenu ga stara krastača.
"Da nam ne pobjegne, odnijet ćemo je na velik list lopoča i ostavit nasred rijeke, dok mi u mulju uredimo za tebe i nevjestu lijepu svečanu sobu u kojoj ćete stanovati poslije vjenčanja".
Tako i učine.
Kad se ujutro majušna djevojčica probudila, stade gorko plakati.
Kad je stara krastača uredila sobu na dnu bare, ukrasivši je trskom i žutim lopočem, da bi što svečanije dočekala snahu, otpliva sa sinom do Palčice i reče joj" Ovo je moj sin. On će ti biti muž i živjet ćete na dnu bare.
Došli smo po tvoju posteljicu da njome ukrasimo sobu, a po tebe ćemo se vratiti kasnije."
"Kva-kva-kvak! Kre-kre-kre!", zakreketa ružni sin, to je bilo sve što je znao reći. I otplivaše s posteljom.
Palčica osta sama na listu pa još jače zaplaka,jer nije htjela živjeti u bari, a još se manje željela udati za ružnog žapca. Male ribice koje su kružile oko lista vidjele su i čule sve što žaba rekla. Da bi spasile Palčicu od krastače i njenog ružnog sina, pregrizle su svojim oštrim zubićima peteljku lopoča kojom se list s Palčicom držao stabljike. List, nošen vodenom strujom lagano zaplovi niz rijeku. Palčica otplovi tako daleko da je žaba krastača nikada više ne stiže.
Ploveći na široku lopočevu listu Palčica je prošla pokraj mnogih gradova, a ptice koje su sjedile na obali vidjevši je zacvrkutale bi: «O, divne li djevojčice!», a list je plovio sve dalje i dalje noseći Palčicu u dalek nepoznat svijet. Krasan leptir dugo je kružio nad njom i najposlije se zanesen ljepotom male Palčice spustio na list. Vidjevši da se leptir ne boji, Palčica skinu svoj svileni pojas s haljine pa jedan kraj priveza leptiru oko vrata a drugi pričvrsti za peteljku lista. Leptir sada poletje nisko nad vodom vukući za sobom list koji još brže zaplovi niz rijeku, čija se površina presijavala na suncu kao rastopljeno srebro.
Odjednom doletje odnekuda velik hrušt, opazi Palčicu, dohvati je oko tankog struka, pa s njom odletje prema jednom drvetu. Lopočev list otplovi dalje niz rijeku zajedno sa leptirom koji je bio vezan za njega, tako da ga se više nije mogao osloboditi. Iako se silno uplašila, Palčica je više strahovala za sudbinu lijepog bijelog leptira nego za svoju, jer je znala da će leptir uginuti od gladi ako se ne uspije osloboditi pojasa kojim ga je privezala za list.
Sletjevši na veliko drvo, hrušt spusti Palčicu na najkrupniji list pa je najprije nahrani medom. Zatim joj reče da je vrlo lijepa, iako nimalo ne liči na hrušta. Onda pozva rođake i prijatelje da im pokaže svoju buduću nevjestu. Kad su je dobro razgledali sa svih strana, neke gospođice iz hrušteve obitelji primjetiše, prezrivo napućivši ticala: «Dosta jadno izgleda! Ima samo dvije noge!» Njima se pridruži i stara hrušteva tetka, koja, vidjevši je, uzviknu: «Oh kako je ružna!» iako je u dubini duše morala priznati da je Palčica prava ljepotica.
Sada se i sam hrušt pokolebao, pe se nastojao što prije osloboditi ružne nevjeste. Zato uzme Palčicu i spusti je na tratinčicu ispod granatog stabla, a zatim odletje. Napuštena i sama, Palčica gorko zaplaka što je tako ružna da je čak ni hruštevi neće.
Cijelo ljeto živjela je sirota Palčica potpuno sama u velikoj šumi. Od vlakanaca trave isplela je sebi posteljicu i objesila je pod veliki čičkov list.
Tako je bila zaklonjena od kiše i rose. Hranila se slatkim sokom šumskog cvijeća, a jutarnjom rosom je gasila žeđ. Tako joj neopaženo prođoše ljeto i jesen, a za njima dođe hladna, oštra i duga zima. Ptice koje su svojim lijepim glasovima unosile radost i vedrinu, odletjele su na jug, cvijeće uvenulo, a drveće ogoljelo. Veliki čičak, pod čijim listom je živjela, osušio se, požutio i polegao po zemlji pod naletom hladnog vjetra. Bez krova nad glavom, u tankoj i poderanoj haljinici kroz koju je probijao ledeni vjetar, nježna i osjetljiva Palčica osjetila je da se inoj bliži kraj. Već su prolijetale i prve snježne pahuljice, koje su brzo pokrivale Palčicu kao da je netko zasipa lopatama snijega. Ogrnula se jednim uvelim listom, ali je on bio suviše ukočen da bi se mogla umotati u njega, pa je i dalje cvokotala od zime.Lutajući šumom, Palčica najzad stiže na jednu njivu s koje je žito bilo već davno požnjeveno. Drhćući od studeni prolazila je kroza strnjiku, koja je za nju bila čitava šuma. Poslije dugog potucanja Palčica naiđe na neka vratašca i bojažljivo zakuca na njih. Bio je to dom jedne stare poljske mišice koja je imala sobu puni žita, prijatnu toplu kuhinju i veliku dnevnu sobu. Stojeći pred vratima kao neka mala prosjakinja, Palčica zamoli staru mišicu da joj udjeli zrnce ječma, jer već dva dana nije ništa okusila.
«Jadno dijete», reče mišica koja je imala dobro srce, «uđi u moju toplu sobu pa ćemo zajedno ručati!» Skromna i tiha, Palčica se toliko dopala staroj mišici da joj je nakon ručka rekla: «Ako želiš, možeš ostati kod mene cijelu zimu, ali zato ćeš mi pospremati stan i pričati priče, jer uživam u njima!» Palčica rado prihvati ovu ponudu i ostade u tihom, toplom domu stare poljske mišice.
«Uskoro će nam doći gost!» reče jednog dana mišica. «Povremeno me posjećuje naš susjed, veoma bogat i učen. On ima velike divne sobe i odjeven je u skupocjenu bundu od crnog i smeđeg baršuna.» Uskoro je Palčica imala priliku upoznati susjeda. Bio je to jedan ugojen krt, veom bogat i učena, samo nikako nije podnosio sunce i poljsko cvijeće za koje nije imao ni jednu lijepu riječ, možda zato što je tako rijetko izlazio na danju svijetlost.
Uskoro je izgradio i podzemni hodnik do stana poljske mišice, kojim je stara mišica s Palčicom mogla do mile volje šetati. Da bi im pokazao svoj hodnik, uzeo je u usta komad trulog drveta koje je u mraku svijetljelo blijedim sjajem i pošao ispred njih, upozorivši Palčicu da se ne uplaši mrtve ptice koju će zateći na kraju hodnika. Kad su stigli do mjesta gdje je ležala uginula ptica, krt svojim nosom razgrnu zemlju iznad glave i napravi otvor kroz koji je dopirala jasna dnevna svijetlost. Palčica tada ugleda nasred hodnika mrtvu lastu modrikastocrnih krila čvrsto priljubljenih uz tijelo, dok joj je glava bila uvučena ispod perja. Jadna ptica, sigurno je uginula od hladnoće. Palčica, koju su ptice svojom razdraganom pjesmom zabavljale cijelo ljeto sve do kasne jeseni, veom ih je zavoljela. Zato je i bila duboko dirnuta žalosnom sudbinom laste.
«Ova više neće zacvrkutati!» reče krt gurnuvši svojom kratkom nogom mrtvu lastu. «Nije baš slavno roditi se kao ptica! Ta jadna stvorenja od ranog proljeća sve do pozne jeseni uveseljavaju svijet svojim cvrkutom, a kad dođe zima, oni, koji su dotle uživali u njihovoj pjesmi, dopuštaju mirna srca da jadno uginu od gladi.»
«Da», uzdahnu stra poljska mišica, «imate potpuno pravo! I ja se često pitam kakvu zahvalnost dobijaju ta jadna krilata stvorenja za svoju pjesmu kad zima pokrije polja i šume svojim ledenim pokrivačem? Nikakvu uvaženi susjede! Zar je onda čudo što toliko njih bijedno ugine od gladi i hladnoće?»
Palčica ne reče ništa, ali čim njih dvoje okrenuše leđa ptici, ona pomaknu perje s njezine glave i spusti lagan poljubac na lastine sklopljene oči. «Možda mi je baš ona cvrkutala, veselo kružeći nad mojom glavom pod plavim ljetnim svodom!» pomislila je djevojčica. «Koliko mi je samo radosti ulila ta draga lijepa ptica!»
Krt ponovo zatvori otvor kroz koji je dopirala dnevna svijetlost, pa otprati gošće njihovoj kući. Te noći Palčica nikako nije mogla zaspati. Najzad je ustala i isplela od sijena lijepu veliku prostirku, tiho je pošla hodnikom i pokrila mrtvu pticu. Pod nju je stavila malo pamuka da joj bude što toplije u hladnim njedrima zemlje.«Zbogom, draga ptico!» reče zatim. «Zbogom i hvala ti za pjesmu kojom si mi olakšavala samoću!» Palčica prisloni glavu na lastine grudi, jer joj se činilo da u njima nešto kuca. Bilo je to lastino srce. Ptica nije uginula već se samo nalazila u stanju obamrlosti koja je lagano nestajala pd djelovanjem topline. Život je opet zastrujao njenim tijelom.
Palčica se odjednom jako uplašila jer je lasta u poređenju s njom bila strahovito velika, ali je ipak prikupila svu hrabrost, pa je pticu omotala pamukom što je bolje mogla i donijela joj list, kojim se i sama pokrivala, pa je pokrila preko glave.
Slijedeće noći opet se odšuljala iz sobe i sišla obići lastu. Ptica se već prilično oporavila, ali je još uvijek bila jako slaba. Samo za trenutak otvorila je oči i pogledala Palčicu koja je kraj nje stajala s komadom trulog drveta u ruci umjesto svjetiljke.
«Od srca ti hvala, drago dijete!» prošaputa lasta slabim glasom. «Tako mi prija ova toplina! Uskoro će mi se vratiti snaga pa ću opet letjeti pod toplim suncem!»
«Vani je hladno», odgovori Palčica. «Snijeg vije i mraz je okovao zemlju i rijeke! Ostani zato u svojoj toploj postelji dok ne grane proljeće, a ja ću te čuvati i njegovati!» Onda donese lastavici vode u latici jedne uvele male divlje ruže koja joj je služila umjesto čaše. Kad je utažila žeđ, lasta ispriča Palčici kako je ozlijedila krilo prelijećući neki trn, pa nije mogla letjeti uporedo s ostalim jatom. Sve je više zaostajala, dok se najzad njene saputnice nisu izgubile u sivoj daljini, a ona je posustala i iznemogla pala na zemlju. Od tog časa ne sjeća se što se s njom događalo.
Tako je lasta cijelu zimu provela u krtovu hodniku, okružena pažnjom i njegom dobre Palčice koju je jako zavoljela. Čom je granulo proljeće i sunce ogrijalo zemlju, lasta se oprostila s Palčicom koja je nad njom razgrnula zemlju, tako da je sunce svojim zlatnim zracima preplavilo mračni hodnik u kojem je bila tako dugo zatvorena. Prije nego što će se vinuti pod plavi nebeski svod, lasta upita Palčicu bi li pošla s njom; mogla bi joj sjesti na leđa pa bi zajedno odletjele daleko u zelenu šumu. Ali Palčica samo tužno odmahnu glavom, jer je znala koliko bi tako naglim odlaskom rastužila dobru staru mišicu.
«Ne, ne mogu!» rekla je tiho. «Zbogom onda! Zbogom, drago moje dobro dijete!» zacvrkuta lasta i poletje premasuncu. Palčica ostade gledajući za njom sve dok joj suze zamagliše vid.
«Cvrk-cvrk!» oglasila se ptica još jednom iz daljine a zatim nestala u moru šumskog zelenila.
Prolazili dani, a Palčica je bila sve tužnija i zamišljenija. Iz straha da joj se nešto ne dogodi, stara mišica nije dopuštala da izlazi na sunce, a kad se jednom djevojčica iskrala pred kuću, žito je već stasalo na njivi, a klasje je bilo tako gusto da nije mogla ugledati.
«Ove ljetne dane trebalo bi da iskoristiš da si sašiješ djevojačku spremu!» reče joj mišica jednom prilikom. U pvjerenju joj reče da ju je zaprosio onaj dosadni krt u bundi od crnog baršuna. Od tog dana jadna Palčica je morala stalno sjediti za vretenom, a mišica je unajmila četri velika pauka koji su danonoćno preli i tkali vjenčanu haljinu i dugi veo za malu Palčicu. Za to vrijeme krta je svako veče dolazio i stalno govorio o tome kako s odlaskom ljeta sunce postaje sve slabije i blijeđe i da će se uskoro vjenčati s Palčicom, koja nije bila ni malo oduševljena svojim proscem. Svakog jutra kad je sunce izlazilo i svake večeri o njegovu zalasku, iskradala se na kućna vrata i čekala da vjetar za trenutak rastvori zrelo klasje kako bi mogla vidjeti nebo. Silno je priželjkivala da se odnekud pojavi lasta i da zajedno odlete.
S prvim jesenjim danima djevojačka sprema je bila gotova. «Za četiri tjedna bit će svadba!» rekla je stara mišica Palčici koja je stalno plakala i molila da je ne udaje za tog dosadnog krta. «Gle ti nje!» gunđala je mišica nezadovoljno. «Druga udavača na tvom mjestu bila bi sretna da joj se ukaže tako dobra prilika! Ne budi tvrdoglava, jer ću te inače tako ugristi da ćeš me zapamtiti dok si živa!»
Najzad je osvanuo dan vjenčanja. Krt tek što nije došao po mladu.
«Zbogom, blistavi sunčev zrače!» prošaputala je tananom zračku koji se kroz oblake probio do njena dlana na kojem se brzo ugasio. «Zbogom i tebi rumeni cvijete!» reče nježno grleći posljednji rumeni cvijet koji je blistao na požnjevenoj njivi. «Zbogom i pozdravi mi moju dragu lastu ako je vidiš!»
«Cvrk-cvrk!» začula je u isti mah dobro poznat cvrkut iznad svoje glave. Palčica podiže oči i sva radosna ugleda lastu koja je kružila nad suhom strnjikom. S tugom u glasu ispriča joj kako je stara mišica namjerava udati za dosadnog krta, s kojim će morati živjeti duboko pod zemljom gdje nikada ne dopire sunce.
«Približava se zima i ja krećem na jug», reče lasta. «Hoćeš li sa mnom? Možeš mi sjesti na leđa, samo se čvrsto priveži svojim pojasom. Poći ćemo daleko, povrh gora u krajeve gdje sunce ljepše sja!»
«Polazim s tobom!» uskliknu Palčica i pope se na lastina leđa. Ptičica poletje preko šuma i jezera. Letjele su preko visokih planina, prekrivenim vječnim snijegom i ledom sve dalje i dalje na jug. Prozirno plavo nebo bilo je dvaput više nego na dalekom sjeveru, a po sunčanim stranama bregova, duž putova i uz ograde raslo je trsje otežalo od zlatnog i modrog grožđa- Šume su bile pune limunova i narandži, a zrak je bio težak od opojnog mirisa mirte i mimoze. Sve je dalje i dalje letjela lasta, a duboko dolje ispod Palčice krajolici su bili sve šareniji, bujniji i ljepši.
Najzad se ukaza jedan stari mramorni dvorac visoko nad hridima o koje se razbijaju valovi plavog mora. Bio je sa svih strana okružen velikim vrtom punim najljepšeg cvijetća. Njegovi vitki mramorni stupovi jedva su se nazirali ispod raznobojnih puzavica. Pod samim krovom ovog dvorca nalazila su se mnogobrojna lastina gnijezda od kojih je jedno pripadalo i lasti koja je na svojim krilima nosila Palčicu. «Evo nas kod kuće!» veselo zacvrkuta lasta. «Spusti ću te u vrt da izabereš cvijet u kojem ćeš stanovati, a onda ćemo potražiti moje gnijezdo. Živjet ćeš ovdje, bezbrižna i sretna kao nikad u životu!»
«Divno!» zapljeska Palčica rukama od radosti dok su nadlijetali vrt pun miomirisnog cvijeća svih boja i oblika. U jednom kutu vrta gdje su usred prekrasnog, krupnog, bijelog cvijeća ležali ostaci slomljenog mramornog stupa, lasta zastade lebdeći u zraku zatim oprezno spusti Palčicu u široku, blistavu časku jednog od ovih bijelih cvijetova.
Tko da opiše veliko iznenađenje male Palčice, kad je pred sobom ugledala divnog mladića, jedva nešto višeg od palca i prozirnog poput kristala, kako sjedi usred cvijetova. Na glavi mu je blistala divna krunica od bijelog zlata, a na leđima mu se prelijevala modrikastim sjajem dva krila boje neba. Bio je to kralj cvijeća.
Maleni vladar ovog čarobnog vrta najprije se uplaši ugledavši pred sobom ogromnu lastu, a li kad s njenih krila skliznu u časku prekrasna plavokosa Palčica, srce mu zaigra od silne sreće, jer mu se učinilo da mu samo nebo šalje toliko žarko željenu kraljicu cvijeća. I on skinu krunu sa svoje glave i stavi je Palčici na njenu plavu kosu, zatim je upita kako se zove i hoće li ostati tu da kao prava kraljica vlada svim cvijećem ovog prostranog kraljevstva.
Rumena od silne sreće, Palčica obori oči i tihim glasom dade svoj pristanak. U isti mah se iz svih cvijetnih čaški pojaviše dostojanstvenici i dvorske dame, te je bilo milina pogledati ovaj raskošni skup. Svatko od prisutnih darovao je ponešto Palčici, a najljepši dar bio je par sičušnih vilinskih krila uz pomoć kojih je nova kraljica cvijeća mogla do mile volje letjeti od cvijeta do cvijeta kod obilaska svog neobičnog kraljevstva.
Visoko nad vrtom mala je lastavica neumorno cvrkutala, mada je u dubini duše bila pomalo tužna pri pomisli da će se u proljeće opet morati vratiti u staru domovinu i napustiti Palčicu koju je tako zavoljela.
«Od sada se nećeš više zvati Palčica!» rekao je kralj cvijeća nakon vjenčanja. To je preružno ime za jednu kraljicu cvijeća! Od sada bit ćeš za sve nas samo kraljica M a j a!»
«Zbogom, zbogom!» doviknula je jednog dana Majina lasta i, napravivši nekoliko oproštajnih krugova iznad cvijetnog vrta, odletjela natrag put sjevera, u svoju staru hladnu domovinu gdje su ispod okopnjelog snijega već nicale prve proljetne ljubičice. Tamo je na nju čekalo drugo gnijezdo baš ispod prozora čovjeka koji je znao najljepše priče na svijetu. Njemu je dugo cvrkutala svoje neumorno «cvrk-cvrk!» iz kojeg je nastala i ova lijepa priča.
Jednog ranoproljetnog dana, tek što je okopnio snijeg ugledala je žena kroz prozor u susjedinom vrtu gdje se zeleni matovilac. "Ah, da mi je malo tog matovilca, osjećam da bih odmah prizdravila".
Muž kad je čuo ove ženine riječi ode krišom u vrt da ubere malo matovilca.
Ali u zao čas! Tu ga dočeka opaka susjeda koja je bila vještica i ciknu:
"Baš lijepo, kradeš mi moj matovilac, ali to ćeš mi skupo platiti."
Siktala je kao zmija i uzalud se čovjek branio da mu je žena bolesna.
Naposljetku mu kaže:
" To je čaroban matovilac i žena će ti od njeg ozdraviti, beri koliko hoćeš, ali moraš mi obećati da ćeš mi dati dijete što ti ga žena rodi."
Siroti čovjek sve obeća, samo da mu žena ozdravi.
Jela žena matovilac i ubrzo je ozdravila, ali kad je rodila djevojčicu morali su je dati susjedi vještici.
Stara vještica je nazvala djevojčicu Matovilka i dobro je pazila na nju, a kad je odrasla bila je tako lijepa da su je prozvali Zlatokosom zbog njene duge kose, boje zlata.
Tada ju je stara odvela je u svoju šumsku kulu.
Kula nije imala ni vrata ni stuba ni prozora, samo pod krovom jedan otvor kao vidikovac.
Kad bi došla stara vještica, viknula je: "Matovilko, ustaj ne čekaj, spusti kose da me gore nose"
Djevojka bi spustila svoje zlatne pletenice, a stara bi se uhvatila za njih i uspuzala na kulu.
Matovilka je na kuli samovala i tugovala, slušala kako huče vjetrovi, žubore kiše i tuku gromovi.
Gledala je kako se šuma njiše, a u daljini se bijele bedemi kraljeva grada.
Nije znala da u gradu živi kraljević koji svaki dan jaše šumom.
Jednog dana naišao je kraljević u blizini samotne kule i čuo neki umiljat glas kako tužno pjeva.
Srce mu se ražalostilo i prišao je bliže da vidi tko to pjeva, ali nigdje nije našao ulaza u kulu.
Drugi dan opet je došao na isto mjesto, slušao je Matovilkinu pjesmu, ali je nije vidio.
U sumrak spazio je vješticu i čuo kako dovikuje Matovilki da spusti zlatne pletenice.
Vidio je staru nakazu kako se penje, a oko nje su ciktale crne ptice i hujao vjetar.
Kraljević je zadrhtao od tog groznog prizora, a kad je pogledao uvis i ugledao Matovilku srce mu se razveselilo i razvedrilo mu se u duši.
"Sutra ću ja, kad vještica ode", rekao je u sebi i potjerao konja nazad kući.
Sutradan je došao i trudeći se čim više imitirati vješticin glas, uzviknuo: "Matovilko, ustaj ne čekaj, spusti kose da me gore nose"
Pletenice se spustiše, a kraljević se hitro i lagano uspeo do vrha kule.
Matovilka se jako prepade kad ga vidje, ali je on brzo utješio svojim toplim glasom i svojom milom pojavom.
"Ja sam te zavolio čim sam te čuo i molim te da budeš moja žena", rekao je, a Matovilka je pristala, jer je osjetila veliku ljubav i zahvalnost.
Dolazio je tako kraljević svaki dan kad nije bilo stare vještice.
Crne ptice više nisu oblijetale oko kule, a u pukotinama zidova procvjetale su ljubičice.
Ali njihovoj sreći ubrzo dođe kraj...
Jednog dana spazi ga stara vještica. Kad kraljević ode, uspuže se stara, ošine zlim okom djevojku, zgrabi je, odreže joj pletenice, a nju otjera daleko u pustinju.
Drugi dan, kad dođe kraljević spusti stara pletenice, a on kad vidi prevaru i čuje od stare da je otjerala Matovilku, od groze skoči sa kule i pade na trnje koje mu iskopa oba oka.
Vjeran konj htio ga je odvesti kući, ali on nije želio kući, već je krenuo u potragu za svojom dragom dozivajući je, u nadi da će ga čuti.
Redala su se ljeta i zime, kraljević je lutao bez vida, jedući korijenje i plodove na koje bi naišao, ali nije odustajao od potrage i dozivanja.
I jednoga dana, na našu radost, stigao je u onu neznan gdje je Matovilka živjela u bijedi i čuvala blizance, dječaka i djevojčicu što mu bijaše rodila u pustinji.
Kad je čula njegov glas potrčala je prema njemu, savila ruke oko njegova vrata plačući od sreće.
Njezine suze padale su po njegovom licu i očima i gle - kroz te suze prodrlo je u mrtve oči svijetlo i kraljević je progledao.
Sav potresen kleknuo je i grlio svoju ženu i dječicu, a ona mu ljubila oči.
Ubrzo su našli put do grada njegova oca gdje ih svi dočekaše s velikom radošću i veseljem!
Matovilka - brača Grimm
PINOKIO
Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla."
Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..."
Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima...
Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći.
U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!"
Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"
Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao!
Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak.
Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica.
Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit.
Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!
Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..."
Kad, eto, iznenada opet plave vile!
Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!"
Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!
Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina!
A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.